Bio jedan covjek i imao sina. Sin mu poraste za skolu, ali u skolu nece nikako da krene.
-Necu, necu, pa necu! - plakao je.
Bice-nece, na kraju otac popusti.
Poraste dijete u mladica i stasa za zenidbu. Kaze sin ocu:
- Daj mi para sad hocu u skolu!
- E, sine moj, sad je kasno. Ti treba da se sada brines za zivot, a ne za skolu.
- Hocu, hocu, hocu - navaljivao je sin - hocu, i naci cu covjeka koji ce me nauciti svemu za tri dana.
- Ne moze, i ne postoji takav covjek- odgovarao ga je otac - ljudi uce i sedamdeset godina pa nauci ne mogu da stanu na kraj.
- Mogu, naci cu ga, daj mi pare!
Otac na kraju pristade i dade mu pare. On krenu na put. Isao je, isao i dosao do jednog grada. Ne udje u grad vec sjede ispod puta, izvadi iz torbe hljeb i poce da jede.
Putem naidje jedan starac i upita ga:
- Mladicu, gdje si krenuo?
- Idem u svijet da trazim covjeka koji ce me nauciti znanju za tri dana.
- Ej, ja sam taj covjek, odvescu te na jedno mjesto gdje ces sve nauciti za tri dana.
Krenuse putem pored grada. Mladic se bio umorio od dugog putovanja i stalno je zastajkivao. Pred vece dodjose do jedne poljane. Velika poljana. Na njoj nigdje nista nema, ni drveta, ni kamena, samo jedna dzamija. Krenu onaj covjek prema dzamiji i mladic za njim. Otvori on dzamiju, uvede mladica i rece mu:
- Sjedi ovdje i cekaj dok ja ne dodjem.
Ode on. Zatvori vrata za sobom. Osta mladic sam u dzamiji. Gledao je bijele i prazne zidove. Na nekoliko coskova visila je paucina. Iznad prozora bili su ispisani harfovi. Brzo pade noc. Leze ispod prozora i zaspa. Ujutru ga probudi sunce. Ustade i pridje do prozora. Protrlja oci i pogleda napolje. Kad vidi kasapi nose meso na ledjima i vjesaju ga ispod prozora. Polovina mesa se zacas ucrvlja. Zatim naidje neki narod i poce da kupuje meso. Jedni kupuju crvljivo, a drugi zdravo. Brzo se rasproda to meso i ponovo posta sve pusto kao sto je i prije bilo.
Prodje prvi dan i nista se vise ne pojavi i ne dogodi na pustoj poljani.
Mladic je setao od zida do zida, jeo suh hljeb i zanocio drugu noc.
I drugo jutro ponovo proviri kroz prozor. Ugleda jednog starca, da starije stvorenje ne moze biti, brada mu pala do pojasa, ide i nosi nekakvo ogromno breme na hrbatu. Toliko je veliko da ga niko ne bi mogao ni pomjeriti a kamoli nositi. Starac ide poljanom, pogurio se, ali i to mu je malo vec svaki cas se savija i kupi slamcice i baca ih povrh sebe.
Mladic gleda i cudi se: "Fala bogu, kako ovaj starac nosi ovoliki teret i jos mu je to malo pa baca novi", okretao je polako glavu i pratio starca koji zamace sa vidika. Poljana ponovo posta pusta bez igdje icega.
Dodje jutro trece, probudi se mladic i odmah pogleda kroz prozor. Odjednom usred polja stvori se jedna djevojka. Ljepse na svijetu ne bjese od te djevojke. Stvori se i jedan mladic. Djevojka poce da bjezi poljem, a mladic da je tjera. Niti ona moze da pobjegne, niti on moze da je stigne. Trce poljem i tako zamakose.
Ni tog dana se vise nista nije dogodilo. Pade noc i mladic zanoci. I cetvrto jutro pogleda kroz prozor. Pojavi se onaj covjek sto ga je doveo do dzamije, dodje i otkljuca vrata.
- Jesi li se omrazio?
- Vala dosta.
- Jesi li nesto vidio?
- Kako da ne. Prvo jutro sam vidio kasape koji su donijeli neko meso ispred prozora i narod koji to odmah kupi. Vidio sam da se ono meso pretvaralo u dva dijela, jedan u crvljivo, a jedan dio u zdravo meso.
- Sinko, nije to bilo crvljivo meso. Sve je bilo ispravno. Ali oni koji su na neposten nacin zaradili pare, njima se svjeze meso pretvaralo u crvljivo. Oni su te pare zaradili na haram i prevaru - rece covjek, pocuta malo pa upita:
- A sta si vidio drugo jutro?
- Vidio sam jednog starca kako nosi ogroman teret. I to mu je bilo malo pa je po poljani skupljao slamčice i bacao ih na sebe.
- Sinko, nije ono nikakav teret ovog svijeta - drvo i kamen- vec grijehovi koje je zaradio za zivota. On je ubijao ljude, lagao, pljackao, svasta radio, i sve je to njegovo breme. A nije se popravio i pokajao ni u starosti vec je i dalje neposteno zivio. Ali posto je bio onemocao, nije bio u stanju da ucini neki veci grijeh, vec mali, pa sakuplja slamčice i baca ih na sebe - objasni mu covjek - A treceg jutra sta si vidio?
- Treceg jutra vidio sam nesto cudno. Stvori se jedna djevojka, a zatim i jedan mladic. Djevojka poce da bjezi a mladic da je tjera. Ljepse sta od te djevojke nijesam vidio. Bjezala je poljem a mladic za njom. Niti ona moze da pobjegne, niti on da je stigne.
- E, i to si vidio. Ono nije bila djevojka vec slika ovog svijeta. A mladic - to smo mi, nase oči. Mi se borimo da uhvatimo ovaj svijet. Stalno jurimo, a on nam izmiče. I tako nam dodje smrt. Oči su uvijek gladne One bi htjele sve da uhvate. One tjeraju nasu dusu da čezne. A sad sinko, - zavrsi čovjek - idi kući. To je čitava nauka zivota. I nemoj da se ogrijesis, da ucinis zlo, da trazis ono sto ne mozes da uhvatis.
